Vanja Vikalo

Vanja Vikalo je vizuelni umetnik iz Herceg Novog. Prvenstveno se bavi ilustracijom i dizajnom karaktera, ali i ekperimentiše sa live videom. Zajedno sa svojim istomišljenicima organizuje festival savremene umetnosti u Herceg Novom pod nazivom Sinestezija. Apsolvent je na beogradskom Fakultetu informacionih tehnologija. Vanja crta od svog prvog kontakta sa olovkom, a crtanje kao posao shvata na prvoj godini fakulteta kada počinje da radi ilustracije za Rope Clothing. Zajedno sa dizajnerom Mirkom Lazarevićem osniva D-Bend studio, sa fokusom na alternativnijem kreativnom izrazu, uz izbegavanje korporativnog pristupa dizajnu. Zajedno su u okviru D-Benda radili za razne brendove i organizacije, među kojima su Exit Festival, Kidspatch, Zla Zla, Fox TV...U novembru 2012. godine Vanja je pokrenuo blog  "All Those Sketches", koji mu služi za skladištenje gomile skica, nastali proteklih godina u slobodno vreme. Povod za razgovor sa Vanjom je otvaranje njegove samostalne izložbe "Linnch It", 22. aprila u 21h u UK Parobord, na kojoj će prikazati novu seriju skica i crteža pod nazivom "Heretiks".

Intervju: Ivana Srdanović
 

Reci nam za početak šta je LINNCHIT i čime ćeš se predstaviti na izložbi u UK Parobrod?

LINNCH IT je knjiga posvećena crno-bijelim ilustracijama iz 2013. godine,  sa nekoliko starijih radova za koje smatram da se trebaju naći u prvoj knjizi. Serija crteža koje sam pripremio za izložbu pojaviće se pod nazivom "Heretiks". Bavi se ljudima koji su se borili za ispravne ideje u jako ludim vremenima, okruženi jako ludim vjerovanjima. Parobrod će biti pun crno-bijelih ilustracija velikog formata.

U svom stvaralaštvu krećeš se kroz različite medije, meni je ovde najzanimljiviji upravo ovaj tvoj aspekt crtača – ilustratora, ali možda da nam sam kažeš nešto o svom putu, kako je tvoj rad tekao i evoluirao?

U principu crtam i gledam u monitor jako puno, od svoje treće godine. Vektore sam crtao u CorelDraw-u u osnovnoj školi. Išao sam u gimnaziju u Herceg Novom, gdje sam časove proveo crtajući. Došao sam u Beograd zbog fakulteta, a tri godine kasnije sam sa Mirkom Lazarevićem pokrenuo studio D-Bend. U slobodnom prostoru između projekata iscrtavo sam gomile A4 papira rapidografom, često radio improvizacije bez pretjeranog plana. Često nemam vremena koliko želim za autorske radove, ali težim da toga bude što više u budućnosti.



Tvoji karakteri koje si radio u okviru studija D-Bend imaju određenu komponentu radosti u izrazu, što se ne bi moglo reći za tvoje autorske crteže koje možemo da vidimo na tvom blogu? Šta te dovodi do takvog izraza?

Na blogu postavljam improvizacije koje su uglavnom urađene u jednom dahu, nacrtane "na prvu". Kod ovih crteža mi se sviđa ležernost i osjeća se duh trenutka u kome su nastali. U neku ruku, osjećam slobodu da radim mračnije jer nemam feedback od klijenta. Mislim da nije potrebno imati srećne karaktere u sceni da bi izazvali radost u gledaocu. Iz nekog razloga, zanimljivo mi je crtati obične ljude sa ulice, ekipu sa pijace, taksiste tj. apsolutni kontrast nasmijanim licima sa reklama. Kada crtam, uglavnom imam potrebu za velikom količinom detalja i uvijek mi je zanimljivo izvrtati stvari dok ne izgube svoj prvobitni smisao, a opet da unutar tog 'glitcha' postoje određena pravila. 



Te poruke u tvojim crtežima i njihova višeslojnost su nešto što te razlikuje od velikog broja ilustratora mlađe generacije. Kako ti vidiš svoje mesto na sceni?

Ja sam samo lik koji sjedi za kompjuterom 10+ dnevno sa Wacom-om ispred sebe. Na netu pratim dosta autora sa Balkana, pogotovo od početka rada na Sinesteziji. Svakodnevno gledam ljude koji kidaju ilustracije i primjenjuju ih u raznim formama, od komercijalne ilustracije do strit arta, tetovaža, majica. Neke od ključnih umjetnika te mlađe generacije smo doveli u Herceg Novi tokom 2 godine festivala i to je nezamjenjivo iskustvo. Zabavno je upoznati ljude sa scene u stvarnom životu i raditi sa njima na jednom mjestu. Mislim da i sami umjetnici trebaju podržavati, ali i pokretati incijative koje promovišu aktuelnu umjetnost sa ovih prostora.



Da li je unutrašnja potreba za ironijom, kritikom društva,  (sa dozom humora naravno), neophodna u svakom izrazu a ne samo autorskom? Koliko klijenti iz tvog iskustva imaju ili nemaju sluha za te autorske potrebe?

Mislim da je cinizam često zdrav, u smislu da treba preispitati sve oko sebe. Uglavnom iz prirodne reakcije ili spontanog razmišljanja o temi koju nađem zanimljivom dođem do ideja za ilustracije. Sa klijentima je naravno malo drugačije, rijetki su oni koji žele zauzeti kritički stav, a često i nemaju potrebe. Doduše, ima izuzetaka, ilustracije za brend Zla pružaju određene slobode, pogotovo sto se tiče stila i necenzure. Drago mi je da u Srbiji postoji brend čiji se vizuelni identitet godinama zasniva na savremenoj 'andergraund' ilustraciji.



Jel misliš da je tvoja perspektiva kao autora koji dolazi iz Crne Gore, i jedne male sredine drugačija od perspektive umetnika koji žive u velikim gradovima sa više mogućnosti na raspolaganju, ili misliš da to nema baš nikakve veze?

Pa možda se skupi veća želja da uradiš što više zbog godina polu-inertnosti, ali to ne mora biti slučaj sa svima. Na moj rad sigurno dosta utiče novljanski humor, koji je karakteristično mračan. Opet, male sredine u vremenu interneta nisu toliko odsječene kao prije, ali svakako bi dobro došao level up u kulturi u Crnoj Gori.



Meni se nekako čini da vam je teže?  I da vam je teži politički, društveni, socijalni i mnogi drugi konteksti.  Koliko politike na svesnom ili nesvesnom nivou ima u tvom radu?

Trudim se ne ulaziti u razgovore o politici. Na žalost, neke stvari se nameću same od sebe, neke svojom pojavom prelaze u pop art, pa se daju fino obraditi. Mislim da je naše okruženje jako inspirativno kada se filtrira malo drugačije. 



Koja je najteža stvar u tome “biti illustrator”?

Pričati o svojim radovima.

Jel imaš potrebu da stvari koje praviš “prolaze” ili ti nije važno, crtaš za svoju dušu, pa rezultati dođu ili ne dođu?

Jako sam brbljiv u crtanju, uradim dosta crteža brzo. Neke od tih ideja i mene zasmiju, pa ih vrlo rado podjelim. Trudim se da ilustracije ne zasnivam samo na stilu, tj. volim da postoji neka vrsta priče ili zapleta u ilustraciji. Takođe, sviđa mi se kada rad ima direktnu komunikaciju sa posmatračem. Rezultati su uglavnom čudni.



Da li postoji nešto što bi istakao kao stvar koju bi voleo da si baš ti kreirao?

Točak, samo zbog momenta kada je skapiran prvi put.


Ti si zajedno sa Mirkom Lazarevićem osnivač studija D-Bend iz Herceg Novog, kao i Festivala Sinestezija. Reci nam nešto o iskustvima iz tih kolaboracija?

D-Bend je osnovan 2009. godine i zasniva se na kolaborativnom pristupu dizajnu i ilustraciji. Imali smo jednostavnu ali jasnu ideju, da nikako ne želimo dizajnirati banke, nego praviti interesantne dizajnove za interesantne klijente. Vrlo brzo smo došli do klijenata koji su upadali u taj opis. 

Projekat Exit Shop koji smo dizajnirali 2009- godine je bio prikazan na svim velikim blogovima koje smo tada pratili, što je bilo kul, a specijalno je bio popularan u Aziji, pa je bio objavljen u nekoliko publikacija u Kini. Festival Sinestezija je pokrenut iz želje da se iskoristi potencijal Herceg Novog i da mu se savremeni duh, a za sada je najkompleksniji projekat koji smo pokrenuli. Što se tiče prethodnog rada, Sinestezija je ogroman switch, pa su situacije, koje smo iskusili tokom 2 godine, nam nabacile neplanirane skillove. Trenutno pripremamo treću ediciju festivala, ali i aktivnosti organizacije van formata festivala.

Da li je crtež medij koji ti najviše leži, i šta bi još istakao od stvari koje radiš a u kojima uživaš?

Definitivno se tu osjećam najkomotnije, ali se trudim da kvarim taj komfor novim tehnikama. Počinje mi se sviđati programiranje, preko interaktivnog i live-videa sam ušao u taj svijet i mislim da ću to istraživati još dosta vremena.


Šta je ono čemu se najviše raduješ u svom autorskom radu?

Nadam se konstantnom napredovanju i jako me interesuje u kom pravcu može sve ovo otići.

Profil

Morate se ulogovati da biste poslali poruku
Uloguj se | Registruj se

Facebook komentari


Tip of the day

Perfection is attained by slow degrees; it requires the hand of time.
 

Voltaire više
Mouse Eye Tracking by PicNet Software Development Services