Dizajn za turbo-folk

Autorska izložba “(Est)etika nacionalizma – Dizajn za turbo-folk”, hrvatskog dizajnera Bojana Krištofića, otvorena je 27. avgusta u galeriji Mikser House-a u Beogradu.

Nakon dva izlaganja u Zagrebu, kao i uporednog predavanja i objavljenog eseja, Krištofić je odlučio da sa istom izložbom započne turneju. Beograd se tako našao na mapi kao prva stanica.

Zainteresovana publika moći će da pogleda izložbu sve do 3. septembra, nakon čega će izložba biti preseljena u Skoplje.

Turbo-folk muziku je moguće smestiti u različite diskurse, koji mogu čak biti i kontradiktorni. Ona se sa jedne strane može definisati kao – zabava radničke klase, dok je sa druge povezuju sa krajnje desničarskim ideologijama. Nastala na temeljima novokomponovane (narodne) muzike, sprska je kultura poznaje i pod nazivom ćirilica.

Krištofić se pak oslanja na termin Alekseja Monroa (Alexei Monroe) – porno-nacionalizam i dodaje – najpotpuniji izraz nacionalističke ideologije u formi popularne kulture. Bilo da smo njeni poklonici ili pak žustri protivnici, turbo-folk muzika satkana je u milje srpsko-jugoslovenske kulture i kao takva nosi sa sobom mnoštvo uzročno-posledičnih pojava, događaja i stanja. U skorašnjoj istoriji zemalja bivše Jugoslavije, turbo-folk muzika je fenomen koji je prvobitno korišćen kao oruđe u zavadi, da bi zatim opstao kao struna koja (ipak) spaja sve zavađene nacije. Ovaj fenomen kulturne prakse masa, sa aspekta dizajnerske struke, upravo posmatra i Bojan Krištofić, autor projekta.

Izložba u Mikser House-u je nisko budžetna izložba koja na skroman način daje koncizan pregled razvoja industrije turbo-folka uz komparativni pregled odrednica političko-socijalnih događaja, koji su zapravo stvorili plodno tle za nastanak samog fenomena turbo-folk muzike.



Onima koji su zainteresovani za podrobniju analizu i rezultate istraživanja, preporučujem da pročitaju esej Krištofića sa sajta HDD-a. U tom tekstu, Krištofić jasnije zauzima poziciju i daje komentar na glavnu temu svog istraživanja – odnosno socijalno-dizajnerski aspekt.

Krištofić dizajnersku praksu posmatra kao praksu na rubu elitnog i masovnog, koja je svojim radom nužno uronjena u masovnu kulturu. Isto tako, povlači se paralela između dizajnerske prakse i industrije turbo-folk muzike, kao pojave koja balansira između marginalnog i masovnog. Dizajnerskoj praksi zatim daje modernističku viziju svrsishodnosti, te istražuje tok i pravac kretanja ove misli u muzičkoj industriji, definišući njeno zamiranje (njegovim rečima – atrofiju) začetkom turbo-folka.

Izložbu čine: vremenska linija koja započinje 1956. godinom, a završava 2013. godinom, kao i primeri omota ploča. Iako se turbo-folk muzika najčešće vezuje za devedesete godine, u osamdesetim, pa i 70-im i 60-im godinama, Krištofić traži korene i prethodnicu onoga što će uslediti kasnije – što u muzičkom, što u vizuelnom smislu.

Dalje su opisana pojavljivanja i razvoj nekih od najdominantnijih ličnosti poput Svetlane Cece Ražnatović, Dragane Mirković, Jelene Karleuše, Dragane Mirković, Željka Šašića, Ivana Gavrilovića, Severine, grupe Colonia, Dina Merlina itd. Neki od autora, ističe Krištofić, obuhvaćeni su istraživanjem zbog njihovog kasnijeg priklanjanja sceni ili sličnoj društvenoj ulozi koju su imali, pre nego zbog izričite i apsolutne pripadnosti turbo-folk sceni.

Vremenski period obuhvaćen istraživanjem, proseže se na nekoliko decenija. Stoga je, na prvi pogled, vrlo teško snaći se – u moru šarenolikih grafičkih rešenja. Od onih tradicionalnijih, u kojima ostaci umereno-modernističkih tipografskih elemenata i dalje igraju ulogu u građenju smernog, građanskog raspoloženja, do pojedinih izleta u svet hipi tipografije (čiji su uzor grafičari u to doba mogli naći u rešenjima beogradskog studentskog časopisa Vidici ili pak grafičkim rešenjima Arsovskog), pa sve do zašiljenog pisma kojim je ispisano ime Halida Bešlića i njegovog albuma „Otrov“ koje liči na tipografska rešenja rok i metal bendova kao što su AC/DC ili Iron Maiden. Ova umerenost i slatkorečivost idile, zajedno sa SFR Jugoslavijom, uskoro će doživeti krah. Nastaje turbo-folk muzika koja „u punom sjaju“ donosi sve svoje propratne elemente. Prvenstveno je karakteriše saturacija čula. Krištofić je rado obgrlio stihove Ramba Amadeusa, koji turbo-folk definiše rečima – kakofonija svih ukusa i mirisa. 

Nešto više o samoj izložbi i istraživanju, rekao nam je autor izložbe.

Reci nam za početak, nešto o samom istraživanju. Ovaj aspekt publici često nije poznat, a ipak ume biti vrlo zanimljiv. Kako si došao do teme, kako je teklo istraživanje? Napomenuo si da i sam voliš da slušaš turbo-folk dok radiš noću.

Tema dizajna za turbo-folk do mene je došla praktički sama od sebe, kada sam morao na brzinu osmisliti predavanje za studentski festival koji su 2011. organizirali moji kolege sa Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Tada zapravo fokus još nije bio na turbo-folku, već samo na omotima ploča novokomponovane folk glazbe i srodnih glazbenih žanrova u Hrvatskoj i Sloveniji, jer mi se učinilo da bi publici to moglo biti zabavno i zanimljivo.

Nešto kasnije, iz prirodne fascinacije turbo-folkom kao vrlo kompleksnim glazbenim i (sub)kulturnim fenomenom, rodila se ideja o proučavanju dizajna za turbo-folk (od vizualne komunikacije, preko modnog, pa sve do produkt dizajna u smislu scenografije koncertnih pozornica i sličnih namjena), kako bi se došlo do odgovora na pitanje kako je moguće da jedan takav fenomen istodobno egzistira na margini i u žiži etablirane kulture, ovisno o perspektivi, te naravno, kakva je uloga dizajna u tom procesu.

Valja reći da je istraživanje još uvijek u uvodnoj fazi, ponajprije zbog nedostatka budžeta i brojnih drugih obveza koje mi ne dozvoljavaju da se posvetim u potpunosti ovom projektu, stoga sam doskora u potrazi za novim suradnicima (nakon izložbe u Zagrebu, neki mladi znalci u drugim područjima sami su izrazili želju za suradnjom). Zbog toga, fokus izložbe je zasad još uvijek na omotima ploča i CD-ova kao primarnom mediju vizualne komunikacije turbo-folka, no to će se s vremenom proširiti, kao što će se i kontekstualizacija nastaviti produbljivati i povezivati. 

Da li si kontaktirao i neke od muzičkih izvođača čiji su albumi ušli u tvoje istraživanje?

Moram priznati da nisam, dosad nisam pomislio da ima potrebe za tim, iako to možda nije loša ideja. No, na primjer, Nada Topčagić je jučer bila na izložbi i rekli su mi da je bila ugodno iznenađena postavom, stoga nikad ne reci nikad.

Koliko su ti poznati dizajneri koji su stajali iza turbo-folk produkcije?

Iskreno, zasad se nisam toliko bavio samim autorskim imenima u području dizajna za turbo-folk, već samim dizajnom koji mnogo toga govori sam za sebe. Štoviše, cilj tog dizajna najčešće je staviti u potpunosti naglasak na izvođačicu ili izvođača, na zvijezdu, dok diskografska mašinerija koja ih pokreće (u što su uključeni i dizajneri) svjesno ostaje u sjeni, a tu leži prava moć. Dizajn za turbo-folk, ili za estradu općenito, danas rijetko kad stvaraju otprije profilirana imena (postoje izuzeci, poput rada sarajevskog studija Trio/Fabrika na omotima ploča Dine Merlina), a češće grafički odjeli diskografskih kuća.

Da li ti je poznat odnos naručioca (muzičkog izvođača) i grafičkog dizajnera?

Nažalost, zasad još ne raspolažem sa nikakvim informacijama o tom odnosu, a ni starija literatura nije se toga doticala. Jedan od zadataka koji će se nametnuti u daljnjem istraživanju sasvim sigurno će biti i komunikacija sa dizajnerima koji su surađivali s turbo-folk zvijezdama i njihova iskustva.

Osim paralela koje možemo intuitivno ili svesno da povučemo (od početnih modernističkih, te hipi, rok, a možda čak i new wave uzora), da li su ti poznate lične aspiracije i uzori (dizajnerske prirode) ljudi koji su grafički oblikovali omote za albume?

U ovom slučaju, kao i mnogima drugima, teško je izdvojiti neke utjecaje koji bi bili “čisto dizajnerske prirode”. Pokreti i stilovi koje spominješ imaju, naravno, svoj vizualni jezik i svoje komunikacijske kodove, i njihovi su dizajnerski aspekti svakako utjecali i na turbo-folk, pri čemu prednjače temelji novokomponovane glazbe, transformirane reference na geometrijsku apstrakciju, kao i pop-uzori sa Zapadne kulture i kulture Bliskog istoka. Uza sve to, na dizajn za turbo-folk više je utjecao razvoj digitalnih tehnologija nego neka specifična tradicija dizajna.

Navedi neke od ličnih favorita među omotima na izložbi i obrazloži izbor.

Istaknut ću dva primjera. Izvrsna metafora za mnogo toga što izložbom želim reći je dupla, kompilacijska LP ploča objavljena povodom dvadesetogodišnjice rada jedne diskografske kuće, specijalizirane za novokomponovani folk i zabavnu glazbu. Na prednjoj strani omota vidimo lica svih izvođača/ica uvrštenih na ploču, poput Kemala Malovčića, Nataše Vladetić i drugih. Svi oni poziraju i smiješe se u prepoznatljivom maniru, dok naslovi njihovih pjesama upotpunjuju nostalgični, čak tugaljivi ugođaj. Međutim, s unutarnje strane čeka nas ogromna fotografija tvornice gdje su se ploče štampale, te prigodni tekst, pisan posve u stilu samoupravnog socijalizma, kojim uprava tvornice čestita radnicima i publici na uspjehu tijekom prve četiri petoljetke. Taj začudni, danas naoko bizarni spoj estradne glazbe i diskursa socijalističkog samoupravljanja bit će model za ispreplitanja ideologije, glazbe i dizajna od devedesetih godina pa sve do danas. Također, tu je i jedna ploča prijeratne zvijezde Nade Topčagić, koja ju je nagnala da spontano dođe na izložbu, okine sebić i pojavi se u tv-prilogu pri B92!

Danas su devedesete godine zanimljiv fenomen mnogima, tim pre što je vremenska distanca konačno dostigla nivo koji nam dozvoljava da se donekle emotivno udaljimo, odnosno objektivnije sagledamo sve pojave i događaje karakteristične za ovaj period. Koji je bio tvoj cilj ovog istraživanja - gde nas može odvesti kritičko promišljanje ovog fenomena?

Istraživanje ima nekoliko ciljeva, od kojih mi je u ovom trenutku najlakše artikulirati sljedeće: prvo, pružiti publici sustav informacija o dizajnu za turbo-folk, društveno-političkim komponentama same glazbe i konteksta iz kojeg je proizašla, radi emancipacije svijesti o sudjelovanju u pop-kulturi i proširivanja mogućnosti izbora u konzumaciji i kreaciji pop-kultura (i dizajna kao njezinog sastavnog dijela). Drugo, želja mi je potaknuti raspravu i o ulozi dizajna u užem smislu, o kriterijima njegova vrednovanja i metodama tumačenja, te o njegovoj političkoj i društvenoj ulozi. Ključno pitanje je: može li neka vrsta dizajna biti marginalna u kontekstu struke, ali izrazito utjecajna na društvene tokove, i kako i zašto? Devedesete su tu kao otvorena knjiga iz koje se može štošta naučiti i zaključiti.

 

Pripremila: Ana Radovanović


 

Profil

Morate se ulogovati da biste poslali poruku
Uloguj se | Registruj se

Tip of the day

Perfection is attained by slow degrees; it requires the hand of time.
 

Voltaire više
Mouse Eye Tracking by PicNet Software Development Services