Osmeh je materijal kojim se grade kuće

S T A N O V A N J E   I   I S T R A Ž I V A NJ E

Intervju sa splitskim arhitektom Dinkom Kovačićem

Nedavno sam boravio u najvećem gradu na Jadranu, Splitu. Grad star više do 1700 godina odiše u prostoru svojom arhitekturom i krije brojne tajne. Uskim uličicama u starom delu grada, u okviru Dioklecijanove palate, krije se mali biro arhitekte Dinka Kovačića. Biro, odnosno bolje rečeno kancelarija od 20-25 kvadrata čuva brojne crteže, ideje, slike, knjige delovanja ovog 74-godišnjeg splitskog arhitekte. Pored onoga što se može videti u ovom malom projektnom birou na drugom spratu, prostor je oživljen zvukom ptica koje obožava arhitekta Kovačić, i koje ujedno čine melodiju ovog malog, ali životnog mesta rada i stvaranja ovog ponosnog Splićanina.

Razlog moje posete jeste istraživanje na temu stanovanja na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Ovi prostori čine bogatu riznicu vrednog materijala koji zaslužuju da im se posvetiti puna pažnja i iscrpno istraživanje.


Arhitekta Dinko Kovačić (levo) i arhitekta Goran Anđelković – Giorano Angelo (desno)


Arhitekta Kovačić me je srdačno prihvatio u svoj ured i rado prihvatio da odgovori na moja istraživačka pitanja. Treba reći da je Dinko Kovačić jedan od poznatijih i značajnih splitskih arhitekata. To govori i sama činjenica da ga mnogi ljudi poznaju i rado mu se javljaju, te se vidi da je voljen u svom rodnom gradu. Svoje vreme, izvan biroa, provodi družeći se sa svojim prijateljima u jednoj kafani na Narodnom trgu, glavnom trgu Splita, u neposrednoj blizini biroa. U ovom članku na blogu predstaviću samo odlomak ovog velikog intervjua, odnosno bolje rečeno najzanimljivije segmente priče ovog arhitekte.


Crteži arhitekte Dinka Kovačića u projektnom birou (Foto: G. Anđelković)


Da li arhitekturu doživljavate primarno kao umetničku ili kao naučnu, tehničko-tehnološku disciplinu?

Ja arhitekturu doživljavam kao nešto apsolutno korisno i najvažniji element arhitekture je ona njezina primenjivost. Znate, arhitektura Vam je kao djevojka. Ne možeš nikad djevojku uloviti kako bi se reklo. Ako rečeš „preljepa si”, biće vam drago, ako rečeš „funkcionalna si”, uvrijediće se. Dakle, arhitektura je kao djevojka. Mora biti dobra, što uključuje sve pozitivno i sve dobronamjernosti sa svih strana. Teško mi je odgovoriti da li ja nju gledam kao na umjetničku ili tehničku... Jednog dana mi je jedan prijatelj, kad smo se nešto, eto tako, raspravljali o nekom objektu i arhitekturi,  rekao da „arhitekt ima pravo na umjetnost''. Dugo sam razmišljao i onda sam mu došao i rekao, tek sutra, kada sam promislio: „Znaš šta, Vjeko, nema arhitekt pravo na proizvodnju umjetnosti jer to nije osmišljena proizvodnja. Umjetnost u arhitekturi je ona aura koja se nadvije nad postignutim skladom''. A to uključuje i tehničku i umjetničku stranu. Samo pratiti ljepotu, to je u ime osobne promidžbe, jer ko se poigrava sa tuđim parama, sa tuđim ne znam kakvim motivima, da ne govorim o tuđim sudbinama, u ime vlastite promidžbe, osuđen je na propast. Ja se pitam kako se može za istu stvar reći kao što je ljepota. Pojam ljepota se upotrebljava i za onu istinsku ljepotu, upotrebimo opet ono kao djevojka, ili ljepotu insistiranu, proizvedenu, koja je sama sebi svrha. Ja je zovem osamostaljena ljepota koja nikome ne treba, a zasigurno ubija dugoročno. Šta je osnovna funkcija arhitekture? Jedina je njezina funkcija da pravi ljudima predispoziciju za sreću. I to je podloga za sreću bez ikakvih premisli osobne promidžbe, jer ovdje je uvijek osobna promidžba strašno važna i veliki grijeh u arhitekturi...


Crteži arhitekte Dinka Kovačića 
 

Iz kog istorijskog segmenta arhitektonskog nasleđa najviše crpite inspiraciju u svom radu? Šta Vam je bila najviše inspiracija prilikom projektovanja?

Na početku svakog projektiranja, rekao bih da postoje tri faze. Prvo je znanje. Skupiš kao hrčak sva potrebna znanja. Drugo je da se to znanje transformira u neko uvjerenje. Za uvjerenje se već čovjek može boriti. Kad se ono transformira u oduševljenje, onda tek možete ozbiljno, zovimo, oploditi recimo nešto što je na papiru ili na tome ekranu. Mislim da je dužnost arhitekture da zapisuje vrijeme. I sve te, recimo, nostalgične odnose u arhitekturi kao što su stare varoši, neki stari dijelovi i tako slično, to je nešto što si pun poštovanja. To genetski gotovo da nekako vučeš, ali ne smiješ zloupotrebljavati, jer osnovno je zapisati vrijeme. Evo, ja sam Vam pravi Splićanin. Ali sada je vrijeme tako da ovu majicu možeš nositi u Beogradu i u Splitu. Jednostavno ne smije se glumatati. Sjećanja su izuzetno važna! Poštovanje je izuzetno važno! Ako uzmem da su kuće kao ljudi, onda je pristojnost nešto što je apsolutno obavezujuće. I kuće, došavši u neki novi ambijent, moraju biti u prvom redu pristojne. Ali ako vi dođete među neke seljake, ne znam gdje, u Kuršumliju primjerice ili ne znam gdje drugdje, to ne znači da je pristojnost vaša ponašati se kao šta se oni ponašaju, i odijevati se kao šta se oni odijevaju. Samo poštovanje situacije u kojoj si. Moraš biti svjestan da kuća, došavši kao čovjek, ona jednostavno stvara novi ambijent. Ja sam imao puno izložbi, evo ovdje, u kancelariji su neki plakati u Parizu, u palači UNESCO, u onoj vili u Strazburu, ono je bilo u Briselu... I svugdje su ljudi prepoznali Mediteran u tim mojim kućama, a ja ne znam kako sam ga zapisivao.

Vreme u kome ste se Vi formirali kao arhitekta pripada svakako periodu modernizma. Mislim na period šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Kakvo je Vaše mišljenje o tom periodu?

Znate, ja sebe nikad ne vezujem za neki specijalni, pogotovo ni za živu glavu, neki trend ili stil u arhitekturi. Ja mislim da mi je bila samo dužnost zadovoljavati potrebe u ljudima toga vremena. Zato mislim da je moderna nešto što je nekakav slijed. Kad sam došao šezdesetih godina, ona je kao moderna već bila gotova, jer je došlo novo vrijeme. Došao je novi politički sistem. Došle su nove okolnosti. Došli su novi ljudi, za koje recimo, karakterizira dvije izuzetno važne činjenice: – što se od seljaka pravio građanin, - i od domaćice pravila se zaposlena žena. To su dvije izuzetno važne odrednice za stvaranje arhitekture u to vrijeme.

Poznato je da je u tom posleratnom periodu bila velika i masovna gradnja. Koliko je stanova tada godišnje projektovano na tlu bivše Jugoslavije?

Ne znam točno podatak, ali to su Vam sve goleme količine stanova. Tada vam gradovi nisu rasli, jer ako smo rekli da su kuće kao ljudi, i grad je kao ljudi. Onda je rast potpuna prirodna stvar. Ali bujanje, to je nešto potpuno maligno, a to je vrijeme i donijelo. Nije bilo normalno da Beograd od ne znam od koliko stotina tisuća stanovnika naraste u milijunski grad. Ja ću reći za Split od 20 000 Splićana u vrlo, vrlo kratko vrijeme je došao na 150 000 recimo, a to Vam je samo zato jer su bile te neprirodne migracije. Tako da se nisu više, ni u Beogradu, ni u Zagrebu, ni u Splitu, gradili stanovi za Beograđane, Zagrepčane ili Splićane, nego za sve one koji su pod nekim političkim uputstvima ili naređenjima bili prisiljeni ili sami hrlili u njih.
Recimo u Splitu je bio neki zakon da kad ide neko iz vojske u penziju onda može odabrati mjesto stanovanja. I onda je golema količina, ali to Vam je golema količina, to su ulice i ulice, stambenjaci i stambenjaci bili samo nekih penzioniranih oficira koji su, eto, po nekim takvim pravilima dolazili ovamo, a nikakve koristi od toga grad nije imao.

Kakva su Vaša iskustva prilikom projektovanja stambenih objekta i naselja u to vreme? Na primer Split III? Koji su najčešći problemi bili prilikom projektovanja sa koijma ste se susretali?

Bio je jedan jedini problem koji je svima nama što smo radili Split III bio i ujedno glavni zadatak - to je suprostavljanje otuđenju. Do tada ona zavičajnost nas je držala zajedno i nismo ni znali da to postoji. To Vam je kao kap vode. Dodate kap u vino i još uvijek je vino. Pa opet kap, pa opet kap, pa opet kap... I odjedanput ćete videti da pijete vodu. Tako se otuđenje pojavilo kao iznenađenje. Ja sam ipak iz onoga vremena kada su se počele raditi goleme količine stanova i onda su se optuživali arhitekti da rade spavaonice. I tada je prepoznato ovo otuđenje. To je glavni problem ovoga vremena. I sve šta sam radio, radio sam samo da bih upozorio odnosno stimulirao, odnosno pravio neke preduvjete za izbjeći to otuđenje. Jednoga dana u jednom neboderu u svim poštanskim sandučićima pisalo je: „Star sam. Živim na 16. katu. Molim Vas dođite me posjetiti''. To je bio doslovno alarm. Kad sam doznao za to pisamce, onda sam shvatio da je samo sve raditi da bih stimulirao i radio predispozicije za odnose, jer odnosi nas čine ljudima. Niko od nas sam po sebi nije ništa, nego samo vrijedimo onoliko koliko nas ima u drugim ljudima, u prijateljstvima, u pozdravima, u rodbinama, u obiteljima...Ako napraviš prostor koji je jednostavno toliko stimulativan onda si nešto postigao. Više mi se ne može dogoditi da mi domaćica radi u jednome kutu ili sa onom teorijom „neću da mi se čuju mirisi''. Tvoje oči i tvoje prisustvo su važnije od neugodnosti koje dobijamo mirisima.


Neboderi u Splitu III, izvor: http://www.dinkokovacic.com
 

Prilikom projektovanja stanova postojali su određeni normativi u to vreme, pa i danas. Kakvo je Vaše iskustvo u korišćenju tih normativa za projektovanje stambenih objekata?

Tada je otprilike svako dobijao stan, a taj stan je bio po normativima. Ja nikad nisam rekao trosobni ili četvorosobni ili dvosobni, nego je to bilo po meni, tako sam ja nastupao, organizirani prostor za četiri čovjeka, za pet ljudi, za šest ljudi, za osam ljudi... I zato nemojmo brojiti sobe nego brojimo ljude i napravimo im predispozicije za sreću za svakog od njih pojedinačno. Kad smo radili Split III, onda smo imali i te kako ozbiljne smjernice koje se nisu mogle preći ni milimetar. I ja sam znao da je tako. To je tako vrijeme bilo. Tako se funkcioniralo. Najprije Vam je, prije svih, sama politika. Svugdje Vam je politika prije svega. Ja godinama vapijem da ovaj grad dobije urbanistički zavod odnosno urbanistički autoritet. Ali ovakvim politikantskim treperenjima dođu, biće i u vas isto tako, malo jedni, malo drugi, malo ovo... Prvi uništi sve i drugi počne nešto posve drugo ispočetka. Dakle, dokazalo se da je politika iznad. I drugo sada su se sva društva toliko raslojila da vi možete i imate pravo zahtjevati kuću, ako imate para, od 400 kvadrata. U nekim vremenima stan je mogao biti samo po broju članova obitelji. Obitelj bi rekla pet ljudi, za pet ljudi imaš 65 kvadrata i gotovo.

Kad smo već kod normativa, recite mi, da li su bile neke drastične razlike između projektovanja za civile i za vojsku? Odnosno da je bila velika razlika između armijskih i civilnih normativa?

Je, je... To je bilo. To mi je neobjašnjivo. I sam sam po tome morao postupati. Nikad mi nije bilo jasno zašto takve, rekao bih nepravde, trebalo raditi. Ja sam jedan od onih koji je mislio da ne može se napraviti objekat za vojsku od 500 stanova. Ne može u jednoj kući biti 500 arhitekata, ni 500 muzičara... Dakle, kuća mora biti za 100 slučajnih ljudi i to je onda tek zdrava kuća i zdravo susjedstvo. Meni je bilo strašno projektirati istu kuću, pa sam recimo uspijevao nekako nagovoriti da u jednoj kući od 100 stanova na primjer može biti najviše 30 vojnih. I nije mi išlo u glavu da je ovaj stan za civila, a ovaj za vojsku. Ali, znate, postojala je i sila preko koje se ne može. Kasnije su nestale te razlike. Apsolutno su nestale. Ali je došlo opet do noviih nekih problema, vjerojatno i u vas kao i u nas, nekih loših privatizacija, vrlo mutnih. I onda se najedanput raslojilo društvo. Jedni su ostali bez posla, a drugi su gradili goleme kuće...

Stambeni objekti  u Splitu III, izvor: http://www.dinkokovacic.com/
 

Da li su ovi naši standardi i normativi projektovanja stanova, ako ih uporedimo sa evropskim odnosno nemačkim ili francuskim, bili dosta stroži u pogledu minimalnih kvadratura? Da li su naši standardi bili skromnijih dimenzija?

Znate, stan je bio standardan isto onoliko koliko je naša garderoba, naša hrana ili naš način života bio skromniji. Stan je samo jedan segment našega bivstovanja. I zato ja nikad nisam gledao njemačke standarde, niti francuske standarde. Ali znam, to jest više pretpostavljam da je to tako. Jedan opći standard je i stan. Naša auta su bila sigurno lošija nego što su bila njemačka.

Interesantno je da je u isto vreme, kada se gradio Split III, da se u Beogradu gradilo naselje Cerak čiji su autori arhitekti D. Marušić, M. Marušić i N. Borovnica. Desio se slučaj vraćanja duha ulice u modernističkim naseljima između zgrada. Da li mislite da ima nekih paralela i međusobnih uticaja između ova dva naselja, između ovih različitih sredina?

Isti problemi. I ono što sam rekao za otuđenje. Glavni zadatak projektiranja moga osobnoga je bilo suprostavljanje otuđenju. Nisam ja mislio da je to ova ulica. Nisu ono ulice. One su krivo nazvane ulicama. Ono su samo prostori gdje se djele pozdravi. Da bi se suprostavili otuđenju, ja sam sa onim sigurno nekome oduzeo malo pogleda, malo sunca, ali sam ga naveo na to da svaki dan pet puta reče dobar dan ili dobro jutro. Da mu bude dečiji žamor, kao ovaj što smo ovdje čuli. Nekad će mu smetati ako više spava, ali postoji za to neki kućni red. Ali samo da bude blizina među ljudima. I zato one ulice, nisu one ulice, jer svaka ulica vas nekud dovede. Ako ideš dole ulicom doći ćeš do peristila, ako ideš onom drugom doći ćeš do pazara i tako dalje. Ove ulice, one su samo prostor koji su, eto, ljude upozoravali ili podsvijest njihovu da čine nešto ljudsko, jer kada ga tri puta pozdraviš, četvrti put se zaustaviš. A onda je tu arhitektura puno napravila. I zato nimalo nije čudo što su se iste stvari događale u Beogradu, jer ni tamo, možda su različite kuće, jer je različita nošnja u svijesti, ali otuđenje je opasno i u Japanu, i u Čikagu, i u Beogradu... I zato vidite da sam na istu stvar reagirao sa različitom arhitekturom, ali sa istom dozom očekivanja rezultata kao što su oni radili... 

Stambeni objekti  u Splitu III, izvor: http://www.dinkokovacic.com/      
 

Ovaj članak i odlomak intervjua završiću Dinkovim rečima koje su me oduševile, i koje ujedno čine njegov glavni moto iza kojeg se krije naslov ovog članka:

„Sjećam se kada me je jedan čovjek pitao tokom predavanja u Parizu od kojih materijala su moje kuće. Pa sam počeo objašnjavati i nabrajati, sasvim obično i normalno. Rekao sam da su od betona, stakla, opeke... i osmjeha. Osmjeh je najbolji materijal kojim se grade kuće. Oduševili su se mojim riječima.''

Za uspomenu i poklon, dobio sam od arhitekte Kovačiča njegovu knjigu, odnosno monografiju njegovog velikog opusa i dugogodišnjeg delovanja na polju arhitekture.

Monografija Dinka Kovačića

 

Film "Arhitektura jednog grada" o Splitu III iz 2010. godine, autora Gorana Anđelkovića. 


 

Profil

Morate se ulogovati da biste poslali poruku
Uloguj se | Registruj se

Tip of the day

"Simplicity is the ultimate sophistication"
 

Leonardo da Vinciviše
Mouse Eye Tracking by PicNet Software Development Services
text