Izumiteljstvo kao odraz stvaralaštva jednog arhitekte

S T A N O V A N J E    I    I S T R A Ž I V A NJ E

Intervju sa zagrebačkim arhitektom Bogdanom Budimirovim

Na veliki hrišćanski praznik koji se slavi širom katoličkog sveta, poznat kao Velika Gospa, pa i u nekadašnjim republikama Jugoslavije, u Sloveniji i Hrvatskoj, boravio sam u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske. Razlog mog boravka u Zagrebu jeste istraživanje na temu stanovanja. Već sam razgovarao sa splitskim arhitektom Dinkom Kovačićem u njegovom birou, te sam smatrao da treba pričati sa ključnom ličnošću koja je ostavila veliki pečat na grad pod Sljemenom. 

Reč je svakako o arhitekti Bogdanu Budimirovu, rodom iz Banata, koji je svojevremeno radio na brojnim zagrebačkim naseljima, kao što su recimo Borongaj i Zapruđe. Ima ih još, ali ova su nekako najinteresantnija za istraživanje. Sreli smo se na Trgu bana Jelačića, na centralnom trgu grada pod Sljemenom, kod čuvene gradske kafane, zgrade na kojoj i danas piše Gradska štedionica. Intervju smo obavili u toj staroj kafani koja je tog prazničnog jutra bila dosta mirnija nego obično i koja je ujedno u pravcu prema čuvenoj zagrebačkoj katedrali.

Arhitekta B. Budimirov (levo) i arhitekta G. Anđelković (desno) | 2012
 

Da li arhitekturu doživljavate primarno kao umetničku ili kao naučnu, tehničko-tehnološku disciplinu?

To je sad pitanje. Ne znam da li ste čuli za Mationija (Mattioni)? On je dugo pokušavao mene da svrsta. I onda me nigdje nije svrstao od svih zanimanja. Nego me je svrstao tamo da sam pronalazač, jer jako baziram sve na tehničkoj disciplini. Nema ništa na onome što radim da je samo zbog ljepote. Baš ništa. Nijedan komad. Ali sve provjeravam. Ali uvijek mogu raditi beskrajno dugo dok problem ne riješim. Pa makar trajalo to par godina. Ali smatram da je sve važno. I da bez osnovne tehničke discipline ne možete ništa raditi, jer imate stalno, bar se u Zagrebu događalo, ja sam to jako lijepo isprojektirao, a onda su oni to pokvarili kod izvođenja. Ali ima da kod drugog nisu pokvarili. Šta to znači? A kod njega su još i oplemenili. To znači da je njegova misao bila takva da se niko nije mogao u njoj naći ni za dopuniti ni razbiti. Prema tome, potrebno je poznavati. Meni je jedno i drugo apsolutno važno i samo kao zajedničko funkcionira. I to se zove arhitektura. Danas je to teško. Arhitektura je prije bila drugačija od onoga što mi danas imamo. Jer mi smo, recimo, iz apsolutne nerazvijenosti morali sve detalje izmišljati sami. Sve se to riješavalo. Danas vi odabirate. Danas vi ne konstruirate ni projektirate nego odabirate. Vi postavite osnovni koncept i sad se vama nudi od raznih proizvođača i vi odabirate, ovo ili ono, koje će najviše odgovarat vašim željama i zamislima. Tako da se to projektiranje malo promjenilo. To je već bilo prisutno kad sam stigao u Njemačku. Tamo je to bilo prisutno jer mi smo zajedno radili u montažnom poduzeću, Solar i ja. I mi smo stalno smatrali da je riječ montaža kriva riječ. Da treba govoriti samo o prefabrikaciji. Jer i ova zgrada kad je građena bila je prefabricirana. Cigla odnosno opeka je bila prefabrikat. I prozori, i vrata, i sve. To su sve prefabrikati. I uvijek se radilo od prefabrikata. Samo malo kad vi to gledate onda ispada građevinarstvo odnosno naša struka da je jako puna transportovanog i unutarnjeg građenja, i samo malo rada. Jer vi stalno imate kranove, to su transportna rešenja. Imate razne bagere i tako dalje. Malo sadržavaju rada, a više transporte. Imate takozvane unutarnje i vanjske transporte, i razvile su se samo transportne mašine na građevinama. Gradilo se prefabriciranim elementima. I to je sve. I sad se radi samo na usklađenju svega toga i sklapanju tih prefabrikata u objekte.

Neboder u Zapruđu | Skica
 

Iz kog istorijskog segmenta arhitektonskog nasleđa najviše crpite inspiraciju u svom radu?

Pa ni iz jednoga. Ja nisam nikad kupio nijednu knjigu koja je govorila o arhitekturi samo. Nikad. Ili same lijepe slike. Ja to ni ne znam. Ja kada gledam šta se predaje na fakultetu sa mog područja, ja sam apsolutno neznalica. Kako sam ja to položio ne znam. Jednostavno riješavam stvari, pa onda ne crpim niotkuda. Kao što sam rekao šta mi se nudi od toga izabiram. Jedanput kada sam u Hanoveru dobio Gute industrieform, to je nagrada za dizajn, onda je bio okrugli stol. Hanoverski sajam je delio samo onim modelima, proizvodima koji su bili na sajmu u toku godinu dana. Mislim odaberu. Onda me je pitala jedna kolegica, dizajnerica, koju literaturu koristim. Ja sam rekao: - Nikakvu. Samo knjige o šrafima, saticama, tabele profila i ovakve stvari. To imam i tehnologije i planiranje, organizacije rada i slično. - A oblikovanje?
- Oblikujem prema svom dojmu jer ako nije oblikovano do kraja da me zadovoljva, ja menjam konstrukciju, menjam sve. Eto tako može se konstruirati na ovaj način ili na onaj način. A ona je rekla: - Da, ali kako ste u toku sa vremenom?, - Znate šta, kolegice, ja živim u tom vremenu. Ja se krećem i ne mogu biti van tog vremena. Moram samo funkcionirati tako tog momenta. Tako da pojedine stilove ja i ne znam točno kakvi su. Recimo, iz povjesti umjetnosti sam položio sa 10 u ono doba kod profesora Mohorovičića, jer me je on pitao da mu objasnim centralnu i longitudinalnu koncepciju prostora. Onda sam mu rekao da se na istoku jako često centralno upotrebljava kod crkava, a na zapadu se upotrebljava longitudinalno, i to iz dva razloga: 1. To se bazira samo na tome da je u katoličkoj crkvi pop posrijednik između vas i Boga. On mora stajat na jednom mjestu. Prije svega obratit se njemu, pa preko njega Bogu. 2. A u pravoslavnoj crkvi vi se ne ispovjedate popu, nego se ispovjedate ravno Bogu. Tome je centralni prostor sa kupolom i tim osvjetljenjem sigurno bio prikladniji nego longitudinalnom, gde sjedite u zadnjem rijedu i slušate šta se govori. I onda sam dobio 10, a da me pitate bilo šta drugo sad ne bih znao.            

Vreme u kome ste se Vi formirali kao arhitekta pripada svakako periodu modernizma. Kakvo je Vaše mišljenje o toj epohi? I kakve je rezultate dala ta epoha?

Neki kažu da sam ja zadnji iz tih modernista koji su bili tridesetih godina. Mada sam puno mlad. Ja smatram da su se tad dogodile najveće stvari u arhitekturi. Kada sam bio u Njemačkoj, mislim da sam onda otkrio pravi smisao Verkbunda (Werkbund). Tamo su me čak i učlanili. I osnovna misao u Verkbundu je bila zapravo: „uljepšajmo stvari da uljepšamo život” – da ovako pojednostavim cijelu stvar. I Verkbund radi uvijek teme. I onda jedna tema stoji tri-četiri godine i raspravlja se o njoj. I tako je tad bila tema jedna interesantna „Čovjek bez ruke” – da smo izgubili veze između svih moždanih ćelija i prstiju. I to se raspravljalo neke tri godine. Ali jednom je bila tema „Svrha Verkubnda danas”. Nema razlike, sve isto je. Mi danas imamo puno dobro oblikovanih stvari, a sve skupa čini kaos u prostoru. Jer je potrebno oblikovati i prostor, ne samo stvari. Prema tome, sad današnji arhitekt radi prema odabiru prefabrikata i ponuda, stvara i oblikuje. Sada su zgrade iz svega toga. Da ne oblikuje bio bi kalup. Poslije toga što je svaki proizvod perfektno urađen, jer vi kada gledate razne, po ulici, ormariće za semafore, lampe i tako dalje. Najveći dio je dobro oblikovan, ali često puta kad stoje jedan kraj drugoga je totalni kaos da ne možeš uopće pogledati. Tako da i ja sam vam oformljen na funkcionalizmu Zagreba tadašnjeg. Nas su zapravo upozoravali da se klonimo, već na fakultetu su nas upozoravali, prečnika jer on naginje u dekorativizam i tako dalje. I uopće na Slovence koji ne mogu vidjeti praznu plohu. Odmah je moraju obogatiti. Tako se nekako govorilo. I tlocrti i ovakve stvari i konstrukcija bila je svetinja. Tvrdilo se da iz tlocrta izlazi arhitektura. Ne izlazi ni iz čega arhitektura. Arhitektura izlazi tek po odabiru vaših projektantskih ideja. Tako sam ja počeo radit jako rano. 1949. godine izgubio sam stipendiju od ministarstva Srbije, jer poslali su studentskoj omladini da pitaju kakav sam đak. Unatoč tome što sam imao dobre ocijene, oni su rekli da sam neaktivan u oblasti, jer sam stalno skitao i upoznavao se sa stvarima. I onda su mi oni ukinuli stipendiju. Tad sam ja morao početi raditi, jer mislim od čega živjeti. I tada sam se zaposlio na Studentskom gradu. Studentski grad oformili su ga studenti, i projektirali su ga studenti, i izvodili ga studenti. Građevno poduzeće je vodio direktor, a od dalje sve su bili studenti. Najstariji taj direktor Bradović je bio apsolvent. On čak nije ni diplomirao, ni ništa, nego baš pravi student. Moj šef je bio na četvrtoj godini, a ja sam bio njegov zamjenik. I on je bio šef druge operative, a druga operativa je imala zadatak da izgradi fabriku i razrađuje tehnologiju za montažni sistem sa kojim će se gradit studentski dom. Mi smo gradili fabriku. Ovako studentarija. Ja sam tamo radio na novim materijalima i na početku tehnologija. Tako da je to još dopunilo, ne samo konstruktivizam i riješavanje detalja ili tlocrt i tako dalje, nego su dopunila i tehnologiju i organizaciju rada. Pa sam onda shvatio da mi vrlo često projektiramo i odlučujemo se za pojedine konstrukcije neovisno o tome ko će to izvoditi. Kod nas čak ako vi konstruirate jednu kuću sve u cigli, a primjer za izvođenje uzmete jedno poduzeće koje je stalno radilo samo betonske radove. Za njega je to muka živa. To mora biti. Jer on ne raspolaže sa takvim kadrovima. Vi uvijek morate poznavati to. Kasnije sam u Njemačkoj konstatirao da su oni jako svijesni. Oni se kod natječaja prvo odlučuju u kojem materijalu će to radit, pa onda tek pristupe projektiranju. Pitanje je bilo jednostavno šta i onda se ovaj izvođač muči, ne može shvatit i ne može izvijesti i tako dalje. Tako da mi određujemo tehnologiju, vrijeme gradnje i svega toga, nesvijesno uopće ne vodeći računa i ne poznavajući postojeće. Tako da se treba dopuniti tehnologija i organizacija rada, a to se kasnije ispostavilo kao jedna od primarnih stvari. Ja sam zahvaljujući tome što sam to poznavao jako dobro, dobio poziciju kada sam došao kod Njemaca, po onom principu da možeš doći u pravo vrijeme, pravim ljudima i na pravom zadatku sa pravom temom. To se slučajno dogodilo, pa sam onda možda i dobio tu poziciju. I u Njemačkoj nisam bio ni dana normalni nameštenik koji radi na nekom problemu sitnom, malom, nego sam odmah bio uključen jer je primarno samo to cijelokupno ogledanje jednog cijelovitog i eventaulno objektivnih stvari koje napravite. To je sasvim svejedno šta radite. Ali potpuno svejedno. U svakoj stvari se morate voljeti oprobati. Da li neki mali detalj ili ne. Jednom sam bio u nekom društvu kad sam rekao da sam radio samo ono što me je zanimalo, a oni su rekli:- Sretnik. A ja sam rekao: - Zašto sretnik? Mene je sve zanimalo. Prema tome to nije problem. Jer ako vi date jednom arhitekti da radi jedan grafikon radne snage ili bilo šta, on će smatrati da se degradira, da je ispod njegovog nivoa, da za to nije školovan. A ako date jednom grafičkom dizajneru, on će naći silno kreativnih poticaja u tom grafikonu. Prema tome samo je u pitanju vaš odnos prema toj stvari. Ne postoje kreativni i nekreativni radovi iz struke, detalji ili bilo šta. Nego samo kreativni ili nekreativni ljudi. Ništa drugo.                           

Da li je epoha modernizma na tlu bivše Jugoslavije ostavila velike i brojne uticaje u projektovanju stambenih objekata? Da li su oni i danas vidiljivi?

Pa jesu. Samo kod stambenih objekata je uvijek primaran taj tlocrt za samo stanovanje. I najveći dio arhitekata se trudi da izmisli tlocrt tog momenta. To nije moguće. Tu se gubi samo vrijeme. Jer su tlocrti nastali kroz generacije. Nastali su kulturom klimatske, tehnoloških mogućnosti i iz svega i svačega. Sve to utječe i vi to ne možete sjesti i izmisliti. Nego se on polako razvija. I sad kad gledate razvijanje kroz tlocrt, da uzmemo taj primjer, dok su ove zgrade građene ti tlocrti su tipični. Uvijek je bila blagovaona odnosno trpezarija, kao primarno mjesto, pa onda saloni, te saloni muški, te saloni ženski, radna soba, spavaća i tako dalje. I tako su sve te donje grane građene. Svi ti skupovi. Kad su oni radili, i počeli tridesetih godina u suvremenu arhitekturu bježati, onda se u tim tlocrtima nalazilo puno konteksta. Oni nisu uspjeli osim okolišja ništa novog dodati, jer nisu mogli. Od moje žene otac je bio trgovac oružjem pa je imao puno novaca i gradio je u Novakovoj isto jednu vrijednu vilu. Radio mu je Petrović koji je radio jako puno. I ja kad gledam te nacrte onda piše točno tamo blagovaona, dnevna soba koja je 9 metara sa 5 metara. U sredini je sto, a oko njega su bili neki kauči iz sjedeće garniture i tako dalje. Pa onda radna soba i tako. Znači tlocrt je ostao isti iako se malo menja. Jako malo. Poslije rata je došlo odjednom da su se razvili pod uticajem nešto Amerike i Švedske. Radilo se o odvajanju kuhinje od poznatih švedskih tlocrta, kuhinja sa blagovaonjem koja je vezana. Sa druge strane, američke, gde se zapravo kuhinja integrira. I sad kad gledate, a mi smo uglavnom stanovali odnosno svi smo živjeli u stambenoj kuhinji (wohnküche). I umjesto da smo mi razvijali stambenu kuhinju i oplemenjivali je na daljem pravcu stanovanja, mi smo salon ili tu blagovaonu osiromašivali. Prisiljavali smo se da kupujemo. I sad kad su ljudi počeli stanovati u tome, tu nisu znali šta rade s tim. Tim više što se naseljavalo po principu u svakoj prostoriji dvije osobe. Ako vi dobijete dvosobni stan, to je bila dnevna soba projektirana, kao dnevna soba najveća, i spavaona koja je bila manja. Dvoje djece je bilo u spavaoni, a roditelji su bili u dnevnoj sobi. To je bilo potpuno ludo. Čemu to? Zato su prvi Jugomontovi tlocrti koje smo mi vodili bili kao „češalj”. Tamo su sve prostorije izravne, jer nema razloga da budu drugačije, jer će u svakoj prostoriji biti dvije osobe. Znači iste uvijete traže. Nekad su se ljudi okupljali oko televizora. Danas se to menja. Svako ima televizor u svojoj sobi i ne želi sa ostalim da ima išta. Jer svako drugi ima svoj program. I to se menja. Bolje bih ovako rekao. Bila je silna izgradnja do Olimpijade, do otprilike '73. godine u Njemačkoj. Nevjerojatna izgradnja. I niste mogli naći dovoljno poduzeća da to gradi. 1973. godine je nastupila energetska kriza, ali u isto vrijeme je nastupila kriza u građevinarstvu, i prestalo se uopće graditi. Stanovi se nisu mogli prodat. Kao danas što se događa kod nas, vjerojatno i u Beogradu. Zagreb ima preko 5 000 stanova viška. Tim da su novine i Vlada govorili o tome da je uzrok to što su arhitekti i izvođači projektirali i gradili mimo potrebe društva. I tih stanara. Da bi se odjednom sve to prodalo. I gradilo na isti način. Isti ti tlocrti još davnih sedamdesetih godina. A šta se zapravo skrivalo iza toga? Vlada je u doba te krize ukinula 7 b-Abschreibung kako se to onda tad zvalo. To znači da vi pojačano otpisujete vrijednost zgrade i na taj način smanjujete svoj porez koji plaćate državi. Kako Njemci znaju računati, onda im se nije isplatilo, jer to je bila velika kalkulaciona stopa i prestali su kupovat stanove. Kad je Vlada ponovo uvjela 7 b-Abschreibung sve se to promjenilo. Nikom nije smetao taj stari procep i tako dalje. Nit se promjenio tlocrt. I današnji tlocrti koji se pojavljuju u Zagrebu, barem koje ja gledam, nisu se promjenili. Razlika je samo to da se stvarno kuha u dnevnoj sobi, ali to je više znak tehnološkog naprijetka od ventilacije i sličnih stvari. I razlika je da na ulaznom prostoru nema vrata prema dnevnoj sobi, što je jedan veliki manjak. Jer taj ulazni prostor je zvučni tampon prema stubištu sa jedne strane, a sa druge vama je to tampon prema zahodu, kupaoni i prema ostalim stvarima. Sad imate odmah na par koraka stol za blagovanje i tu imate zahod. Tu se niko ne usuđuje na taj zahod otići. U biti se ništa nije promenilo. Jako malo. Žive u samo tome, recimo, prije dok nije bilo tehnoloških mogućnosti, tehničkih, da su sve prostorije bile direktno zračene i direktno osvjetljene. Sve. Osim unutarnjeg prostora. A danas su kupaona i ostale stvari jako unutra. Ali se sada događa da počinje biti svijest da naši prozori ne dihtaju i propuštaju jako puno zraka i veliki su gubici u toplini, i to oko 30%. Pa smo počeli posebno prozore, naročito sa ovim plastičnim i ostalim prozorima, dodhitavati. Pasivne kuće traže apsolutno da ne diše ništa nego samo umjetno, kontrolirano. Samo se nije išlo korak dalje, bar ne u Zagrebu. U Zagrebu je, recimo, cijeli Arhitektonski fakultet radio i obnavljao fasadne prozore. Stavljani su plastični sa dihtunzima bez dodatnog ozračivanja. I sad kad vi stojite i čekate da se završi jedno predavanje gdje su u predavaoni 30 ljudi. Kad se otvore vrata prvo zapljusne jedan vlažni pokvareni zrak, jer tih 30 ljudi 45 minuta ne mogu da izdišu više. I sad se tako stalno dešava. Jer cio taj problem je počeo u Njemačkoj sa toplinskim mostovima. I onda se na toplinskim mostovima pojavljuju gljivice. Onda su uradili cijelu općenitost prema toplinskim mostovima da se riješi, pa su se gljivice ponovo pojavljivale jer nije bilo disanja tih prozora kroz koje mi dišemo, pa je zrak bio pun vlage i topline, i razvijale su se gljivice bilo gdje. Jedini koji su napravili je olimpijsko selo u Kurperajhu (Körpereich), ne znam da li ste bili tamo, u Minhenu. Kurperajh to su visoke zgrade. Ima tri ulice. Tamo je svaki stan još mehanički luftan, jer se u tehničkoj etaži nalazi velika mašina koja filtrira mehanički, pere od plinova i gasova svih i tako dalje. Ugrijeno na potrebnu temperaturu i navlaži i to se utukuje u stambene prostore, a i isisava se u kupaoni, zahodu i kuhinji mehanički. To je danas idealno. To je jedini koji je onda funkcionirao. Ja sam stanovao jedno deset godina u tom stanu. I nismo imali potrebe za otvarat. Otvarali ste kad je krasno vrijeme kao ovo ili jučer i u vječnosti bili u sviježem zraku i tako dalje. A to se danas ne radi, ali se upotrebljavaju takve konstrukcije i prozori. I recimo upotrebljavaju se nape koje mogu 700 kubika, 1200 kubika i šta znam još šta. Svejedno se smrad širi po cijelom prostoru jer nema niotkuda da dođe taj zrak. Pa se onda tu motori vrte u prazno. Pa onda napravi jedan podtlak i onda ništa ne usisava. Umjesto da otvori bilo gde prozor u stanu onda bi to moralo da funkcionira. Tako da tehničko znanje arhitekata je minimalno kod nas. Na našem fakultetu još minimalnije. Ovi profesori koji predaju te predmete, kad sam ja govorio o pasivnim kućama ili tim stvarima, onda su rekli: - Pa dobro, tim ventilacijama šta možeš uštedjeti? Rekoh: - Pa samo 30% energije.. - Pa kaj je to 30% energije?  Kako oni rade? Oni kad proračun grijanja rade oni 30% i dodaju za svaki slučaj. Ali ne govore o tome. Prema tome to je u suprotnosti sa cijelokupnom njihovim izobrazbom, sa cijelokupnim školovanjem. On ne može uopće u tom smislu razmišljat. Jedini koji predaje te stvari to je taj Mišćević. Sve ostale katedre se bave samo arhitekturom, i projektiranje u oblikovnom smislu je na visokom nivou. Ali na tehničkom znanju nikako. Čak u ono doba kad sam ja studirao tehnički nivo je bio viši. Samo nije bilo ničega. Jer morate tako računati mi smo kad smo jedanput u jednom razgovoru sa Rupnikom. Ne znam da li ste čuli za Rupnika Ivana? On je naš čovjek koji je u Americi, pa je jedno vrijeme bio docent na Harvardu, a na nekom drugom jednom Univerzitetu predaje i tako dalje. Onda smo razgovarali o Jugomontu. Njega je to jako detaljno zanimalo i analizirao je cijelokupnu tu problematiku u cijelom svijetu. Naročito je tražio one gornje njemačke i tako dalje. Frankfurtsku školu i to. I ja mu kažem da kad smo mi počeli te montažne zgrade, ja sam znam samo za jedan toranjski kran koji je bio u Zagrebu. On je otišao u Ameriku i vratio se natrag i kaže: - Samo nešto da ti kažem. CIA je otvorila iz onog vremena dokumenta. Jugoslavija je imala tri toranjska krana. To kod njih piše.

Olimpijsko selo u Minhenu | 1972


Odakle su dolazili najveći uticaji na razvoj arhitekture u posleratnoj Jugoslaviji, pogotovo kada je reč o stambenim objektima i naseljima?

Pa prvo ovako poslije rata je bilo jako malo literature. Skoro ništa. Mislim imali smo časopise. Dobijali smo L'architecture d'aujourd'hui. Onda smo dobijali nešto na divlje, ali iz enterijeria više. Nešto iz Danske. Nešto iz Amerike. Iz Engleske nije ništa dolazilo. Ovo je optimalno. Ali ljudi nisu znali ni jezik. Pa im to ništa nije koristilo. Arhitekti su uglavnom gledali lijepe slike. I sada kako je došla moda da vidite tlocrte na kojima se crtao projektni raster. A onda su oni crtali raster, a nisu shvatili o čemu se tu radi i da je koordinacioni sistem tek kasnije došao kod nas. Onda su se recimo pojavili montažni elementi, ti prefabrikati, pa na fasadama imate fuge. Pa onda se na žbukama crtala fuga, kao da su iz elemenata. Tako da je to bilo više ono kao informacija, doduše gledanjem možeš dobit 70%, ali ne samo primarno, nego svakako drugačije. Tako da i utjecaja nije ni bilo velikog. Najveći utjecaj je bio u doba Bauhausa. Doba Bauhausa koji su svi studirali vani pa su ga donijeli ovdje i onda su oni utjecali. Svi ti profesori su tada studirali tamo van. I to je utjecalo. Danas ja recimo gledam časopise kad sam u nekom birou iz dosade dok nešto čekam da mi naprave. Onda listam. Onda vidim da u dizajnu Francuzi nisu uznapredovali. Dapače bi se reklo ako uzmete onu žabu koja je bila vrhunac u automobilskom dizajnu i današnje automobile vidite da su oni nazadovali. Onda se unutra nalazi neki dizajnerski kič. Njemci su bili uvijek beskrajno tvrdi u tome, koji su nama više ležali, jer mi jesmo germansko područje utjecaja. Takozvani srednjoevropski. Prema tome i to naročito pravni sistem je naš cijeli izgrađen na tome, i cijeli normativni sistem u građevinarstvu, naše norme, su izgrađene na tome. Kod nas su radili na tom principu tako što su uzeli DIN norme, pa su DIN norme prilagođavali našim tehnološkim mogućnostima. A kad sam ja otišao u Njemačku i počeo sam raditi, pitali su me: - Kako se ti snalaziš u tim normama kad i mi ne znamo to po njima? Ja sam rekao: - Strašno jednostavno. To su iste kao naše, samo su nešto naprijednije. A poslije, sada od '91. se pokušavalo uvjesti unutra, i romansko pravo, i anglosaksonsko, koje nikako ne funkcionira. To se recimo naročito pokazalo kad smo osnivali arhitektonsku komoru. Ja sam bio inicijator, pa smo onda deset godina raspravljali. Tada je trebalo pisat prve zakone. Kako su bili koji su studirali u Francuskoj, pa su zakoni koji su trebali bili na francuskom. Ja sam došao iz Njemačke. Zato sam bio za njemačke. I onda smo nabavili sve te zakone. I pitali su kako ćemo? Pa sad prvo prevedimo to da svaki zna šta sve piše. Pa smo dali prevjesti. I sad kako ćemo početi? Tako da ćemo uzet sada francuski zakon i svugda gdje piše Francuska ćemo reći Hrvatska. Ništa drugačije. Samo čitamo ovdje je Hrvatska. Tu smo nakon par stranica zapeli jer je organizacioni sistem, vlast i organizacija sve skupa, sasvim drugačija nego kod nas. Jer mi imamo germansku organizaciju, germansko pravo. Pa smo počeli čitati bavarski. To je kao pisano za Hrvatsku. Hrvatska se apsolutno uklapala u nju. Onda je izgrađena na njemačkom. Tako da koliko god utjecaja sa svih strana dolaze, ipak je najveći utjecaj iz germanskog prava i germanske te regulative. A regulativa je to što smo na samom početku konstatirali jedna od osnovnih stvari.

Bauhaus, Desau (Dessau) | 1919-26
 
Uticaj Le Korbizjea (Villa Savoye) | 1928-31
 

Kako biste definisali Zagrebačku školu arhitekture? I kakav je doprinos dala u arhitekturi na ovim prostorima?

Pa veliki je ja mislim doprinos, jer sam ja '48. bio na radnoj akciji na Novom Beogradu. I kad ste gledali Predstavništvo Vlade koje se onda gradilo – Zagrepčani. Onaj hotel tamo kod Zemuna, „Jugoslavija” se zove mislim – opet Zagrepčani. Tu je bio Kauzlarić i opet Zagreb. Uglavnom natječaji i slične stvari su bile velike u Zagrebu. E, sad u Zagrebačkoj školi su u principu bila dva pravca: 1. Jedan je bio utjecaj Le Korbizjea (Le Corbusier). Jak, intezivan. Tu je naš Turina.  2. A drugi je utjecaj bio njemačke škole, i preko Češke, što je dolazilo preko Austrije, Adolfa Losa (Adolf Loos) i tako dalje. I ti su bili stalno izmješani. I sad uzmite, jer kod naših samih arhitekata, posebno drugo, da već prema tome kod kojeg se profesora radi, radili ste u duhu te škole koju on zastupa. Pa kad ste radili kod Turine sve je to bio Le Korbizje, a kad ste radili kod Strižića sve je bio Bauhaus. Razumjete, tako je bilo. I sada u ono doba je bilo kako kadrova jako malo, a Zagreb je bio intezivno punoga, naročito u arhitekturi jer se gradio donji grad. I poslije rata se gradi. I između dva rata se intezivno gradilo. Onda su se slali kadrovi po republikama. Pa ih se slalo u Bosnu, Makedoniju, da osnuju fakultete i tako dalje. I to su uglavnom bili vrsni kadrovi koji su onda pronašli te stavove iz Zagreba. I tako da je taj utjecaj tijekao sve do, taj zagrebački utjecaj, sve do negdje sedamdesetih godina. A onda su počeli preovladavati Slovenci sa svojim utjecajem. Samo taj utjecaj je bio za Zagreb katastrofalan. Iz tog utjecaja mi imamo, recimo, Autobusni kolodvor. Pa onda znate kakva je organizacija. Da poludite. O invalidima i tim stvarima nema govora, a i o zdravima nema govora. Jedanput kad krenete na peron možete jedino stići preko traka autobusnih. Inače je koncipirano strogo odvojeno, sve odozgo, više ne možete da se vratite sa koferima i slične stvari. Tako to je recimo jedan primjer. Onda imamo bolnicu i tako taj sklad vojne bolnice. Ona bolnica je koncipirana sa plastičnom fasadom i unutra sa jako puno obloga. To je bolnica u kojoj se najviše ljudi zarazi i umire, jer se inficiraju. Jer se u takvim složenim konstrukcijama ne može inficirati ni dezinficirati ništa. Ja znam kada sam bio u Njemačkoj onda se radila velika Univerzitetska klinka, pa je firma nudila fasadne elemente. Svi su bili odbijeni jer se unutra stvarao slobodni nekontrolirani prostor u kojem su se mogle razvijati bakterije do mile volje. No, mi tako imamo u Dubravi, u vojnoj bolnici. Tako da oblikovni dio kod Slovenaca je bio jako visok i tehnički  sveskupa. Ali, evo recimo u toj vojnoj bolnici imate liftove i sad kod nas taj sistem informacija gdje se šta nalazi je jako na niskom nivou i stalno lutate i tražite. I kad izađete iz lifta sve su te informacije postavljanje tako da morate izaći da vidite da li ste na pravom katu ili se ponovo vraćati jer on nije saglediv iz liftova. A stepenice koje služe samo kao sigurnosne u biti one ne riješavaju problem ljudima. Svi ti bolesnici moraju po najvišim stepenicama ići. Odnos visine i širine je vrlo nepovoljan do besvesti za stambenu arhitekturu, a kamoli za jednu bolnicu. Takvi kiksevi su se isto dogodili Slovencima, pored sve tehničke upućenosti. Recimo, uzmimo izgradnju Velesajma. Znate za Velesajam? Sajam kažete u Beogradu. Onda u Zagrebu je bilo tako da su pojedine firme i pojedine zemlje gradile svoje paviljone koje su trebali djelovati ali je ipak poštivano mogućnost izlaganja. Nije se pazilo to što je zagrebačko, pa su se pojavljivali montažni elementi i staklene plohe skroz, i kad počne sajam moraju se zatvarati. Razumjete. Oni nisu gledali funkcionalnost u smislu korištenja, nego funkcionalnost u konstruiranju tih montažnih elemenata. I ti montažni elementi su najperfektnije izvedeni sveskupa, ali su tako strašno skupi da to nije imalo nikakvog smisla jer on, montažni element, ima smisla kad je jeftini, nego kada ga radite na licu mjesta. A u ono doba kad se sve to gradilo i tako dalje, tehnologija je bila na takvom nivou da ste vi bili svijesni da jedan komad betona uopće dovezete do gradilišta, a da je cijeli i da se nije slomio usput. I tako da je „Jugomont” imao utjecaj na cijelokupni jugoslavenski prostor uopće. I ne znam zbog čega ono što smo mi prodavali, kao licencu, i što su smatrali da je sistem, to uopće nisu gledali. A mi smo smatrali sistem organizaciju cijelog poduzeća i organizaciju građenja, transporta, proizvodnje, montaže i sve skupa, a projektiranje nam je bilo samo ono što smo dobijali, ono šta nam u najboljem slučaju odgovara tog momenta. Tako da se nama dogodilo da je, recimo, jedanput došao Petričić Milivoje. On vam je projektirao Grbavicu I i II u Sarajevu. I jednog dana je došao. On je bio jedan od ekipe sa studentskog grada, kod Solara i mene, pa je rekao da je došao da nam ponudi tlocrte jer se mi mučimo. A ja mu kažem: - Čuj, Pišta (Pišta smo ga zvali) zar ti misliš da ja kao demonstrator kod Strižića, Kauzlarića i Galića, koji su isključivo poznati po stambenoj arhitekturi, ne znam tlocrte? I kao demonstrator sam ih vidjeo koliko god hoćeš. I odslušao sva predavanja Strižićeva i njihovog kao mjenjanja diapozitiva. I, ovaj, ne bi znali bolji tlocrt ili takav kakav ti samo nudiš na crtanju. Mi smo izabrali ovaj jer nam je omogućio najveću tipizaciju na minimalni broj elemenata. – Šta ti to znači? Rekoh mu:-  Sad kad si prošao školu studentskog grada to bi morao znati. Jer naše serije su minimalne. I ako vi recimo imate tisuću elemenata, a od toga imate sto tipova, onda je to u prosijeku deset elemenata po tisuću. To nije serija nikakva. To nije ni za obrt serije. Jer je naše obrtništvo bilo proizvodno. Ali ako mi napravimo jedan elemenat onda je to tisuću elemenata u seriji. Onda je to serija. Znači mi moramo umjetno povećavati serije. Smanjivati broj elemenata da bi imali više serija i da bi na taj način bili jeftini. I pojednostavit proizvodnju i tako dalje. I to je bilo naše gledanje na sve te stvari. I nismo mi nikad bolovali od tog, koliko god da smo bili jedino montažno poduzeće u Jugoslaviji koje je živjelo od montaže. Mi smo normalno konkurirali na tržištu i bili najjeftiniji. I sada mi smo morali voditi računa o cijeni i svemu i svačemu. Mi sebi nismo dozvoljavali da sve mora biti montažno.

Gradilište Zapruđa u Zagrebu 
 

Ima poznata anegdota kada je Solar došao kao tehnički rukovodilac na gradilište i ovi su montirali krivo jedan otvor. I trebalo ga je zatvoriti. I onda oni kažu:
- Inženjer Solar, mi smo naručivali taj montažni element iz proizvodnje, a oni nikako da nam naprave.
A Solar je odgovorio:
- A imate li vi cigle?
- Imamo.
- Pa imate li vi peska?
- Imamo.
- A cementa?
- Imamo.
- Onda to lepo zazidajte, još kukate...
- Da, ali to nije montažno.
- Zar misliš da će zid cijelog života vikati: „Ja nisam montažan”.

Gradilište u Borongaju 
 

Treba uvijek biti svrsihodan. Onu konstrukciju koja je za taj momenat, i za to vrijeme, i za tu konstrukciju najpovoljniji odabir. A ne iz nekih principa. I tako da smo mi organizaciju poduzeća sasvim drugačije tretirali. Prvo smo počeli namještati mlade arhitekte, samo one koji su diplomirali arhitekturu. Nikako građevinske inženjere. Jer samo arhitekti uče kako se kuće grade. Građevinari uče mostove kako se grade, ceste, i brane, kanale i slično. Ali kako se kuće grade tek uče u praksi. Prema tome, to nisu ljudi za nas. Samo tim arhitektima počnemo tumačiti onaj drugi dio priče koji je na fakultetu isključen. Tako da smo mi organizirali poduzeće na sasvim drugim osnovama. Mi jesmo imali projektni biro, ali smo imali i tehnološki biro, koji je studirao tehnologiju. Imali smo kontorlu kvaliteta, operativu. Imali smo grupu za odstranjanje nedostaka i za održavanje. I sve ovakve stvari. Sve što građevno poduzeće normalno nema. Tako da kad su ljudi dolazili od nas „Jugomonta” kupiti licence, a ona je prodavana uz Jugomontove zgrade u Skoplju. Imate i u Čačku. Odmah od kolodvora, od železničke stanice, ima tih alumijiumskih zgrada. Onda čak imate i u Sloveniji. Prodali smo Kranju i nešto malo u Mariboru. I u Sarajevu. Bilo je razgovora. Dolazili su ovi iz Crne Gore, iz Nikšića. Iz čega ništa nije bilo jer smo mi analizirali i shvatili da je to besmisleno, da je to samo montaža. Mi smo svima njima tumačili da treba jedan drugi način mišljenja i drugi način pristupa tim stvarima. I to je sistem. Ukupan Jugomontov sistem. A ne detalji. To im damo. Kako god hoće to mogu dobiti. Jer detalji naši su bili beskrajno jeftini jer nam je radna snaga u građevinarstvu bila tada načinjena od seljaka koji su bili honorarno da tako kažem zaposleni u građevinarstvu. Čim su poljski radovi nema njih na gradilištu. Svi ili kose ili beru grožđe i tako dalje. Znači šalje se zaista priučena radna snaga. Znači mi smo morali po istom principu kak se na traci zapošljavaju svi mogući u Njemačkoj na proizvodnji BMW-a ili Mercedesa ili Audija ili Poršea. Sve rade gastrabajteri. U svojim zemljama ne znaju napravit ništa. U Njemačkoj rade najkvalitetnije automobile. Šta se iza toga krije? Samo organizacija. Ništa drugo. Znači lako je to objasniti. Jer naši ljudi mogu sve napraviti ako ih organizirate. To je danas čak i priznato da je razvijeno. Tako da je „Jugomont” imao veliki utjecaj. Ja sam se začudio kad je prije par godina bio kongres arhitekata u Opatiji. I onda je na taj kongres bio pozvan jedan profesor iz Madirda koji je bio malo više u godinama nego ostali i držao predavanje. A tad su meni tamo dodjelili nagradu za životno djelo, pa su onda htejli da me slušaju i takve stvari projecirali za to vrijeme, pa je onda on video. Onda mi je pristupio i rekao: - Znate, gospodin Budimirov, '65 i šezdesetih godina ste vi bili najpopularniji u Madridu na fakultetu jer sam ja o Vama učio. Takav je utjecaj. Ja kada sam došao u Njemačku, onda me je tamo dočekalo to da nisam mogao naći nameštenje kada sam napustio Jugoslavenske fakultete. Pa mi je pomogao jedan neki gospodin Ali, koji je izdavao časopis „Montažna gradnja”, da nađe mi nameštenje. Ja sam došao kod njega i ja mu onda kažem: - Gospodine Ali, da Vam se ja predstavim... A on veli: - Čujte, kakav bi to ja izdavač bio kada ne bih znao ko ste Vi? Tako da je „Jugomont” imao velikog utjecaja. Jer mi smo u „Jugomontu” pokušavali napraviti, i napravili smo ono što se danas mnogo gradi. Jer smo mi počeli raditi betonske zidove, poprečne i tako dalje. Kako oplata tada nije bilo velikog formata, onda smo to jednostavno razrezali na komade, pa smo to pravili na podu i onda montirali. I ponovo sastavili. Danas ne bi ni to radili, nego bi lijevali u toj oplati koja ima velike prednosti. Membrane, kako smo mi to zvali fasadne elemente, se danas kao prirodno montiraju kao obješene i tako dalje. Finalne žbuke su današnje kartonske ploče i tako dalje. Sve smo mi radili tako kako se danas radi. Ništa nismo izmišljali novo. Mi smo jednostavno bili u toku sa građevinarstvom. I kad sam došao u Njemačku, jer ovaj što radi me je preporučio negdje njima, između ostalog i Virlingu (Wierling), a on je bio docent na školi za dizajn, za oblikovanje i predavao je upravo industrijalizaciju građevinarstva. I on vam je meni naručio jednu posjetu prepodne kod njega doma. Upoznali smo se. Sjeli smo. I rekao: - Izvolite. I zapalio lulu i nije muknuo kao pokeraš. Ja sam sa mojih sto reči njemačkog njemu objasnio. Mnogo mi je bilo glupo da tu sada tražim nameštenje u Njemačkoj, a tu su me svi zvali, a ja nisam hteo da dođem. I onda sam se počeo ljutiti na Njemačku da se pokušava kupovati montažne sisteme iz Francuske i Bog te pita gdje, a imaju tako razvijenu industriju i prefabrikata, i da trebaju krenuti to što imaju. I da je to zapravo budućnost. Tad je on živnuo i tad sam došao u prave ruke.

Da li su i u ostalim bivšim republikama Jugoslavije postojale slične škole kao što je Zagrebačka? I da li je uticaj Zagrebačke škole arhitekture bio jak i u drugim krajevima ondašnje države (Slovenija, Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija)?

Ne znam koliko je bio u Sloveniji. Pa djelimično je bio kada su došli kupovati licencu. To je već odgovor na to. Tada se njegovalo jako puno tih stručnih ekskurzija i putovanja. Pa su dolazili iz svih krajeva Jugoslavije. A moj zadatak je bio, među ostalim, da njih provodim. Sad to nije bilo samo zato da mi propagiramo naše, nego smo i mi njih koristili za razvoj. To je bilo sa naše strane zapravo podmuklo, jer su oni primjećivali da neke stvari radimo nepotrebno ili onako ili ovako. I kao čovjek sa strane pravu stvar su vidjeli i davali nam ideje. Mi smo njih koristili kao nosioce ideja za razvoj. I tako da je u Sarajevu bio jak uticaj Najdharta (Niedhardt). Juraj Najdhart. A on je bio uticaj Le Korbizjea. I on je pokušavao stalno da elemente nacionalne arhitekture da uvede unutra.

Stambeno naselje u Alipašinoj ulici, u Sarajevu | Juraj Najdhart
 

To je dosta toga bilo i u Beogradu, mada Antić je nešto sasvim drugo. I mi smo učili od Antića. Mi smo učili od njega. One njegove zgrade na Zvezdari su samo lijevane, a naše su se samo sastavljane. On je isto imao takve fasadne membrane.

Stambeno naselje na Zvezdari, u Beogradu | Ivan Antić
 

Mi smo putovali po svim tim republikama i u svim fabrikama gde se radilo na novom materijalu i na novoj tehnologiji. Tako da sam ja bio stalno na putu. Ja sam u „Jugomontu” osnovao tehnološki ogled i bio glavni tehnolog koji je smišljao šta ćemo raditi. Eto tako da sam otišao u „Končar”, tamo sam dobro poznavao ljude. Pa sam gledao šta njihov tehnološki ogled radi, pa sam onda te stvari primjenjivao kod nas ono što mi možemo primjeniti. Ta misao o montažnoj gradnji bila je još razvijana još u partizanskim ogledima. A posle rata su još uvijek htjeli to oformiti, pa je ministarstvo građevine raspisao natječaj za montažne stambene zgrade u Zagrebu, tamo negde '49. godine. I stanje naše industrije, naročito industrije građevnog materijala je katastrofalno kad nije bio nijedan kran na gradilištu, nego najviše lift i sve se nosilo na ruke. I možete misliti kada je u rapsisu bilo da nijedan elemenat ne sme biti teži od 400kg da bi ga moglo osam radnika nositi. To jedna stvar, a drugo su svi pokušavali ako se raspišu natječaji da sudjeluje neka betonjara ili građevno poduzeće. Onda se svaki put pokušavalo sve od betona napraviti. Čak i prozorske okvire od betona. A samo je krivo bilo izvedeno i ovakve stvari. O toplinskim mostovima se i o izolacijama minimalno znalo. O toplinskim mostovima ništa apsolutno. Prvu nagradu je dobio neki Bartolić Ivo koji je i danas živ. Ima sto godina. Živ je danas i potpuno je svjestan. Sad je proslavio ove godine stotu godinu. Veoma bistar i nevjerojatan. On je dobio prvu nagradu. Mi kao studenti smo dobili od Ministarstva jednu čitabu na A5 formatu na kom je pisalo da se nalaže svim institutima, poduzećima i tako dalje, gdje se išta radi na novim materijalima u građevinarstvu ili na montaži ili bilo šta, da nam moraju sve pokazati i svejedno dati šta god da tražimo. E sad zamislite kada studenti dobiju tako nešto u ruke. Svud nas je bilo. Po svim instituima. Svuda. Svakom gledaju ispod ruke. Učili smo nove materijale i tako to. Tako da je bilo utjecaja međusobnih. I oni na nas i mi na njih. Jer je svako poduzeće oformilo jednu neku grupu koja je razvijala montažni sistem i nisu dalje došli od konkursnog objekta, dok su uživali u drugoj stvari tako da rade. Ne znam da li još postoji „Rad” u Beogradu. To je bilo najveće građevno poduzeće. Pa onda „Komgrap”. Oni su održavali po 30-40 ljudi, konstruktera i arhitekata, koji su razvijali sistem. Jako puno ljudi je išlo na specijalizaciju u Francusku za montažne sisteme i tako dalje. I dolazili nazad. Evropom su vladali francuski sistemi. Posle su Rusi upotrebljavali sve na osnovama francuskih sistema. Mi jedini to nismo, mada su kod nas takve tendencije bile. I sad oni iz visokorazvijenih industrijskih zemalja su probali prenjeti to iskustvo na naše seljačke zemlje. To ništa nije funkcioniralo. Ništa nisu mogli. Nismo ni mogli jedan težišni kalup od profila složiti, a kamoli da ljudi to sa hidraulikom organiziraju to. Znam da je jedan inženjer iz ovoga građevinskih materijala, koji je bio kod Žeželja, došao je iz Holandije i govori kako oni prave elemente milimetar točno. Ja sam rekao: - Čuj, mogu oni pravit milimetar točno. Mi smo sretni da je to na centimetar točno uopće. I da ga možemo uopće napravit i transportirati i dignuti sa takvim našim mogućnostima krajnje. Tako da je to totalna besmislica. Pa smo onda mi sa tim našim stavovima učili od drugih u Jugoslaviji. A oni od nas. Tako da vi recimo baš na Trešnjevku, onaj novi dio posle poplave, koji se gradi nevjerojatno ima zgrada puno sličnih Jugomontovim zgradama. Iste membrane su upotrebljavali, jer smo mi došli na ideju da te fasadne elemente koristimo. Prije se radilo sa Enovićem, toplinska izolacija, zaštita, ovo, ono, pa su tu toplinski mostovi, pa su onda fuge, pa onda prolazi kiša kroz to i tako dalje. Zvezdan potiska vodu kroz fasadu i ima tih problema. Kad je naš gradonačelnik vodio jednu delegaciju po zapadnoevropskim zemljama i vratio se natrag nazvao je Solara i rekao im: - Inženjer, i njima curi. Nikom ne može, a da ne curi, jer kemijska industrija nije radila zaptivne materijale. Tako da su svi od svih učili i svi su na sve utjecali. Ja mislim da niko presudno nije utjecao, nego je sve skupa bilo.

Prilikom projektovanja stanova postojali su određeni normativi. Kakvo je Vaše iskustvo u korišćenju normativa za projektovanje stambenih objekata? I kada možemo govoriti u nastanku prvih i pravih normativa?

Gledajte, postoje savezni normativi. Savezni normativ je bio okvirni element. A republike su onda dale svoje republičke normative u tim rasponima. Tako da je Slovenija imala najveći i najviši raspon. Imali su najveće kvadrature. A Hrvatska je imala najmanje. Hrvatska je uvijek bila u tom smislu nekako poltronski dobra pa je dala malo pomoći. U svakoj republici su ti normativi bili različiti. I to je utjecalo na te stanove. Tako da se kod nas stvarao sistem normalnih stanova, koji su bli takozvani Tučkorićevi stanovi. Tučkorić je bio arhitekta, bio je jedno vrijeme i ministar graditeljstva. Onda je projektirao stanove sa centralnim hodnikom i onako male stanove jednosobne i dvosobne. To su po tim normativima bili najmanji ili republički su bili od-do u istom rasponu, tako da se govorilo da su to tako mali stanovi da je Tučkorić izmislio i patentirao zahodsku šalicu. Patentirao  ju je tako da je ručka s unutarnje strane da bi stalo u taj stan. To je bio vic o tim stanovima.
Ja sam jedanput, sada početkom devedesete, razgovarao sa jednim koji je stanovao u takvom stanu, a bio je građevinski tehničar, više građevinski tehničar u puno poduzeća i bio rukovodilac u građeničkoj karijeri. i rekoh: - Nije ti malo?   - Ne, ne. To ti je zapravo samo pitanje organizacije. Ja sjedim i pružim ruku i sve mi je tu na dohvat ruke. Mi smo stajali na stanovištu da ako gledate Jugomontove zgrade sadašnje nisu imale ni balkona niti lođa. Jer smo mi smatrali da je balkone koje obračunavate sa 25% stambene kvadrature. Lođe sa 75%. Lođe su skuplje, one su 50-75%, jer imate dvostruke zidove, imate zid i još imate ogradu balkonsku. I tako sve. Tako da smo smatrali da je bolje dati njima tu kvadraturu u stanu, nego tu lođu koju ne trebaju u našim klimatskim uvjetima jer je ljeti prevruće, a zimi je prohladno. Ipak smo bliži kontinetnalnoj klimi. Što nam je dalo za pravo. Ako ideš po Zagrebu svud se zatvaraju lođe i balkoni. Svuda. Tu samo pogledajte zgrade okolo, novogradnje, to se zatvara uzaludno jer ljudi vape za kvadratima. Kadrati i najjeftiniji, najskuplji je instalacioni blok. A sami kvadrati su jeftini jer je to samo zbrajanje te konstrukcije koja je u tom kvadratu. A ostalo je prenosno računanje.

Stambeno naselje Borongaj | Zagreb | Foto: Goran Anđelković


Tako da mi nismo bili bolesni od toga. Dapače smo radili cijeli stroj. A pogotovo što nemamo kod balkona i kod lođa toplinske mostove koje bismo stvorili i nove tipizirane proizvode. A kad je „Jugomont” negdje koncem sedamdesetih godina gradio, mislim da se Travnik zove, jedno naselje koje je bilo terasasto sa balkonima i lođama i sve to skupa. Onda je imao 900 elemenata različitih. I poduzeće je skahiralo. Jer šta vam znači kada imate dva različita elementa. Ako vi taj elemenat nemate na skladištu ili je krivi poslan iz proizvodnje na gradilište, on mora zaustavit cijelu montažu dok ne dobije pravi elemenat. On je uvijek produžavao gradnju, a nije se radilo o tome da vršite racionalizaciju u samom elementu, u samoj konstrukciji, nego se radilo da vi všite u organizacionom djelu, u praznom prostoru. Jer zgrade naše uglavnom ako posmatrate kao radno mjesto, ono je uglavnom prazno. Prazna su radna mjesta jer kod najgušćih i obimnijih radova je svega 25-30%. Potpuno sve prazno. I to su troškovi. Znači radi se samo o racionalizaciji da ispunjavate što gušće da vodite sve radove, istovremeno, i to u odnosu na onaj kroz jedinicu vremena više posla.        

I na kraju, koji biste izabrali stambeni objekat/naselje, po Vašem mišljenju, kao najreprezentativniji/e u epohi modernizma na tlu bivše Jugoslavije?

Ne znam. Stvarno ne znam. Naročito se posle jako puno gradilo. Tako da nemam pregled. Morate računati da sam ja od '66. godine napustio Jugoslaviju. Otišao sam na 20 dana u Njemačku, a ostao 22 godine. A kasnije sam se vratio natrag.

Skica naselja Zapruđa u Zagrebu 
 

Puno njih Zapruđe daju kao primjer i ovi koji dolaze iz vana, i ovi koji dolaze iz Zapruđa. Zapruđe je projektirano na taj način da smo mi prvi puta, nakon uspjeha Borongaja, Remetinca i Folnegovićeve, Većeslav Holjevac je, tadašnji gradonačelnik, da tako kažem rekao da mi moramo, jer mi smo se žalili da nismo dobili gotov urbanistički zadatak, pa smo se oko zgrada mučili  da dođemo do njih, da sudjelujemo u tome. To sam i u knjizi napisao to vam je kako se neke odluke donose nevjerojatno jednostavno. Holjevac je bio predsjednik stambene konferencije gradova. Ja sam kod njega stalno dolazio i radio u direkciji i tako dalje. On ih je sve vodio u „Jugomont”. I bili su poljski ministar graditeljstva i stambene gradnje. To je zadrugarska neka gradnja. I onda su oni bili kod nas i navečer je on priredio večeru u restoranu „Miran kut” pod Sljemenom. I bili smo direktor i ja tamo. Onda se tamo veselilo, bilo muzike, baš živo. I u 12 sati kaže Holjevac sad se idemo malo prošetat gradom. I došli smo na Prekrižje, to je gore na vrhu Pantovčak, i bila je jedna livada sa koje se pružao prekrasan pogled na centar. Malo naprijed ide on kao general, a bio je general sa ta dva ministra, a mi jedno 12 metara iza kao dva njegova činovnika. Kaže: - Dođite vas dvoje. To je mislio na direktora i mene. Dođemo natrag. I kaže: - Je l' vidite kako svijetli most Slobode i ovo u Zagrebu? Vidite. Je l' vidite kako se svijetli desna strana, Velesajam, i ostalo? A na lijevoj strani apsolutni mrak. Smetlište i ostalo. Hoću da mi osvjetlite lijevu stranu. I vratimo se natrag. Sutra ja dođem diši i počnemo pričati na kavi i on pita: - Zašto si došao? Pa sam ja rekao: - Čuj, Holjevac je jučer rekao da hoće da mu osvijetlimo lijevu stranu. On veli: - Bio je pijan. To je on zaboravio. - On zaboravio? Nismo mi zaboravili. To je važno. Idemo mi kod njega. Pa diša je bio, odnosno direktor je bio tak dobar za te stvari. Sjednemo u auto i odemo kod Holjevca i kaže nam njegov sekrtar: - Imate razgovor? - Nemamo. Ali imamo nešto jako važno. Nešto što smo jučer razgovarali. - Dobro, onda odite u jedan mali kabinet. On upravo ima stranku. Pa će doći kad završi. Mi sjednemo za jedan ovako mali stolić koji ima tri stolice. Tako diša i ja. Dođe Holjevac i sjede ovako između nas. On vam je bio ovako veoma jednostavan čovjek. I sada odmah počne da je ono vino bilo loše, da boli ga glava i tako dalje. I onda na kraju: - Zašto ste došli? Ja kažem: - Čujte, predsjedniče, Vi ste rekli da hoćete da vam osvijetlimo lijevu stranu. - Je, ja bih. Ali urbanisti... - Urbanisti su naš problem. A vaš je samo da nađete lovu. I ništa drugo. - Dogovoreno.  To je bio cijeli razgovor. I tako mi smo kod urbanista otišli. To sam otišao sam. Bio je Josip Uhlik i Zdenko Kolacio. - O čemu se radi? Ja mu velim: - Predsjednik hoće da mu osvijetlimo lijevu stranu. - Ja bih. Mi smo uvijek imali probleme sa njim. - Predsjednik je naš problem.

Pogled sa Save na Zapruđe 


I tad smo se prvi put dogovorili da mi sudjelujemo u urbanizmu od početka. Jer tamo je bilo sve. Ne bi imali Savine rukavce od Save, smetišta i tako dalje. Tad je Uhlik, koji je radio generalni urbanistički plan, odnosno njegova grupa je dobila taj posao. I oni, kako je Zagreb bio podjeljen u kazete, taj Novi Zagreb, to je bila jedna kazeta. Radni naslov je, Holjevac je tako zvao, „Srebrni grad Jakuševac” po našem alumijumskom limu. Limenka. On se jako zanimao za građevinarstvo. I, ovaj, sad smo počeli. Počeli su od nekakve tri kuće da tako kažem. Uvijek smo dvije kratke vadili u tornja. Malo više, malo niže. I ja sam stalno davio njega, vršio analizu seizmološku  takvog jednog naselja. I onda sam rekao:- Čujte. On je rekao: - Čujem. Tanki, recite šta vi želite? Ja sam rekao: - Mi želimo u sredini postaviti jednu poligonsku proizvodnju elemenata, jer nemamo dovoljnog kapaciteta u halama. Prema tome mora to biti u sredini gdje će biti poslije sklopljene plohe i tako dalje. Drugo, moramo imati skladišta. Moramo razvijati za odvod materijala od vune i tako dalje. I onda je on okolo isprojektirao sva parkirališta. Poznate tlocrte Zapruđa. I dva tipa objekata. Treći tip su samo tornjevi. I ništa drugo. On je izgovorio tada uzrečicu koja je u Zagrebu poznata kao „kranski urbanizam”. To je on rekao: - Dosta mi je vašeg kranskog urbanizma! On je autor toga. I tako je to isprojektirano. A onda je on sve svoje provetravanje, pogled na Sljemen i sve moguće stvari. Tako smo mi utjecali direktno. Dapače, razrada je bila da smo mi osnovali grupu, a i ta grupa oko nas je daljno razradu urbanizma radila. Pa smo unutra uzeli njegovog brata koji je radio na tome. Tako da se može reći da je familiija Uhlik radila urbanizam. I sad je, vidjećete, to je šema sa dva objekta, tri objekta, koja nije dosadna. Svi su govorili da je dosadna, da će biti pretipsko i ovo i ono. To vam dolazi sasvim znano ako gledate jutro, svako jutro isto. I to je bilo prvi puta da je naselje bilo akutno pod prijetnjom, a sa vrtićem, sa školama, centrima, sve je izgrađeno. Eto tako. To je jedan od primjera. Ali ima jako uspješnih naselja. Recimo Dugave su jako uspješno naselje. Dugave su rađene, ako se sjećam dobro negdje koncem šezdesetih godina, mislim da je tad bilo.

 Z A V R Š N A   R E Č

Iz razgovora sa arhitektom Budimirovim mogao sam da saznam kako se tehnička strana arhitektonske struke razvijala u određenom periodu. Takođe, može se govoriti da je arhitekta Budimirov bio i izumitelj i pronalazač. Takvi elementi mogu voditi ka inventivnim rešenjima arhitektonskih dela. Shvatanje problema koji su se javljali u praktičnom smislu izvođenja arhitektonskih objekata su svakako bitni za razumevanje i prilikom projektovanja istog. Štaviše, neka stečena znanja sa gradilišta mnogo znače i dopunjuju teorijsku i projektantsku stranu. Takođe, ova priča ima i svoju poetsku stranu. Naročito kada je reč o izgradnji naselja Zapruđa i najzad osvetljavanja te zapuštene leve strane novog grada. To je gledište sa jedne strane. Sa druge, to predstavlja kako se iza realnog stvaranja nekog dela krije ovakva pozadina koja kasnije postaje svojevrsna gradska legenda i priča.

Detalj fasade – aluminijumski lim 
 

Tom prilikom sam od arhitekte Budimirova dobio na poklon njegovu monografiju pod nazivom „U prvom licu” .

Monografija Bogdana Budimirova 
 

 

 


 

Profil

Morate se ulogovati da biste poslali poruku
Uloguj se | Registruj se

Tip of the day

"Simplicity is the ultimate sophistication"
 

Leonardo da Vinciviše
Mouse Eye Tracking by PicNet Software Development Services
text